Prije izvjesnog vremena, tacnije 25 novembra, na dan državnosti, sa porodicom sam bio u Kraljevoj Sutjesci. Prvo priznajem da je sramota za covjeka, mog opredjeljenja, mojih svjetonazora, obrazovanja i ubjedjenja, da po prvi put boravim u ovom mjestu krajem šeste decenije svog života. Istini za volju vec se nekih pet - šest godina dogovaram sa raznim prijateljima, da cemo otici na Bobovac, al ne odoh do sad. Dogovarao sam se sa Sinom, Hamom, Vesnom i Zlatkom... Pokušao sam se dogovoriti i sa Ivicom Šaricem, najboljim opernim basom, ne samo u BiH. Pricao mi je mnogo o Kraljevoj Sutjesci, u kojoj je rodjen i gdje mu je djedova kuca, u glavnoj ulici, još uvijek odolijeva zubu vremena, ali daj Bože da izdrži narednu zimu. Djed mu je imao fotografsku radnju i atelje, u kojem su pravljene obiteljske fotografije mnogih generacija. Tu su se fotografirali brkati momci i djevojke nabakamljenih obraza. U ateljeu su se dodavale boje na lica fotografiranih, a u izlogu su se mogli vidjeti najuspješniji retuši. Pred radnjom su zapocinjale ljubavi, zakazivani su sastanci. Ovo prelijepo mjesto, nalik je velikom broju Bosanskih planinskih gradica. Danas kao da je napušteno od svih, ukljucujuci i vlastite stanovnike. Nekad prije nije bilo tako, pamte ove kuce i ruine znatno bolja vremena. Kad su u Bobovcu gradu stolovali Bosanski Kraljevi, u kojem se cuvala sveta kruna bosanska. Dugo godina zaboravljan, a i danas od nekih potiskivan iz kolektivnog pamcenja i marginaliziran zatomljivanjem svjesnosti o samostojnosti postojanja zemlje nam Bosne. No zahvaljujuci šacici istinskih Bosnoljubaca na cijem celu je dr. Dubravko Lovrenovic uvelike se radi na restauraciji Bobovackih lokaliteta. Crkva za koju se tvrdi da su u njoj sahranjena tri Bosanska kralja Ostoja i Stjepan Tomaš te Tvrtko II je sanirana. Održavaju simpozijume i bodre one koji se bave istraživanjem Bosanskohercegovacke povijest. Nešto razmišljam, još kada bi kod onih što cuvaju pare bilo i pameti, pa da u Kraljevoj Sutjesci osnuju Institut za srednjovjekovnu Bosnu...
Mir ovog gotovo uspavanog gradica ne remeti ništa. Jedino se cuje žubor rjecice Trstionice, iz koje se još uvijek rukom mogu izvaditi pastrmke i poneki rak. Na tri mjesta pred kucama su se okupili susjedi i obitelj, vrijeme je kolinja i pece se rakija. No ni to mi se ne cini baš veselim, mada mi iskustvo govori da su oko rakijskog kazana uvijek prisutni veselje i smijeh. Najživlje je u mjesnom ducanu Kod Brke, tu pet šest lokalnih ljudi razgovara uz pivo, ni ovdje nije baš neka atmosfera. Sredovjecni gastarbajter, gromada od covjeka isijava negativnom energijom, ništa mu ne valja. Loša mu politika, loši mu uvjeti života, nema posla, veli da su skoro zatvorili i lokalnu, nedavno renoviranu školu, nama djece. Sva mladja djeca stanu u jedan razred, a ona starija idu u školu autobusom u susjedstvo. Održa mi predavanje o ekonomiji, zdravstvu, socijalnoj politici. Zakljuci da se ne vrijedi ni truditi i da u Sutjesci nema života. Treba što prije otici. Možda jedini optimisticki raspoložen i zaista pozitivan lik u ducanu je bio osmjehnuti Josip Brdjanovic, inace vozac. Poveo nas do Dusperove kuce stare oko 300 godina. Kuca je pod zaštitom države i predstavlja rijedak primjerak arhitekture, ima dvije verande i cardak, u kuhinji se nalazi pec sa loncicima, nedavno je obnovljena doniranim sredstvima Hrvatske vlade. S ponosom mi je pokazao kontejnere za smece koji su postavljeni u mjestu uglavnom njegovom zaslugom. Josip je sve više preuzimao ulogu turistickog vodica i objašnjavao nam je pojedinosti o lokalnim problemima, ali se znatno više posvetio planovima i svjetlijoj buducnosti Sutjeske. Veli da je ovdje kulturnopovjesnih spomenika i prirodnih ljepota u izobilju koji su jako interesantni urbanom covjeku. U Sutjesci je jedna od najstarijih džamija u Bosni, sagradjena 1461 godine. Legenda veli da je sultana gledao penjanje mrava uz zabodeni štap, to ga podsjeti na kružne basamake, kojim se penje na munaru, pa naredi da se na tom mjestu ima izgraditi džamija, koja i danas stoji. Rekao mi je da u samostanu postoji sjajna povijesna zbirka sa mnogo eksponata i dokumenata. Hvalio mi je Franjevce iz samostana koji su vrlo otvoreni i radi da pomognu u educiranju o povijesti i u turistickoj popularizaciji kraja. Samostan se prvi put spominje 1385 g. Kroz svoju bogatu prošlost više puta je rušen i renoviran, ali i nanovo gradjen. Zainteresirala me je Josipova prica o turistickim mogucnostima i taj silni optimizam. Josip planira da sa svojim prijateljima i clanovima obitelji napravi pravu turisticku ponudu, sa obilascima svih zanimljivih i znamenitih lokaliteta na podrucju Bobovca i Sutjeske. U ponudu planira ukljuciti i lokalne proizvodjace hrane, kao i ugostitelje koji su spremni ponuditi ovdašnju kuhinju. Ovdje se uvijek dobro i zdravo jelo, a svijet cijeni i zna prepoznati prirodno. Poziv u njegov dom jednostavno nisam mogao odbiti. U ugodnoj toplini domacoj atmosferi sam stvarno uživao. Tog dana se slavilo. Osim dana državnosti, i najznacajniji praznik u njihovom domu dan sv. Katarine, svetice, koju je Papa Ivan Pavao II 1999 g. proglasio zaštitnicom Evrope. Josipova supruga Katarina je taj dan slavila imendan, dodatni razlog za slavlje je i spomen na posljednju Bosansku Kraljicu Katarinu (Vukcic Kosaca) Kotromanic. Kraljica Katarina je provela 17 godina svog života na Bobovcu i u kraju oko Kraljeve Sutjeske, gdje je došla 1446 godine udajom za Stjepana Tomaša. Narod je volio svoju Kraljicu i legenda kaže da i danas seoske žene diljem Bosne pokrivaju glave crnom maramom u znak žalosti za Kraljicom Katarinom.
Dok mi je ovaj nosilac progresa svog kraja, razlagao planove o posjetima turistickih grupa, stigosmo pred kucu. Napokon se cuo djecji smijeh i graja. Tri sina Mio, Mario i Branko su se igrala pred kucom. Najstariji Ivan, , je sjedio za kompjuterom i ažurirao podatke na mreži. Docekala nas je supruga Katarina, toplina prijema i srdacnost domacina je ucinila de se to poslijepodne osjecam ka da sam bio gost na Dvoru Kraljice Katarine Kotromanic. Prvo mi je bila ponudjena domaca šljiva, za koju je Josip, vjerujte ne bez osnova, rekao da lijeci sve vrste unutrašnjih, ali i vanjskih boljki. Uslijedio je pravi domaci banket. Prva ovogodišnja sarma koja je bila u duhu najbolje tradicije u spravljanju ovog, kraljevskog jela, koje je nepravedno ugurano na listu sirotinjske hrane. Da se ja pitam, svaki bolji restoran bi je imao na jelovniku. Ova Katarinina je govorila više jezika, cini mi se kao da je pjevala i to višeglasno. Uslijedili su komadi mesa i šnicle od izrazito mlade teletine, naprosto su se topile u ustima. Presnac, tradicionalno jelo ovih krajeva, najviše nalik slaganoj sirnici, ili gibanici, pa zeljanica takvu još jedino u Bosni možete pojesti. Odlicni domaci vareni sir sa kiflicama gdje Katarine koje su opce poznate kod stanovnika Sutjeske, ali i medju posjetiocima iz cijelog svijeta koji su imali srecu da se nadju za stolom koji je pripremala naša domacica. Siguran sam de ce mi Kraljeva Sutjeska biti cesce cilj putovanja i ne samo vikendom.
Spominjao sam vec web site koji održava najstariji potomak obitelji Brdjanovic ,e red je da ga i posjetite evo adrese :
www.turist-katarina.vze.com |
