 |
| fdkfdjhgkdjfkhgdjghk |
| fdkfdjhgkdjfkhgdjghk |
| Ova deveta prica ce biti napisana jednim sasvim drugacijim – tuznim povodom a ipak je vezana je za Daltone od samog osnivanja pa i prije.
Nema vise naseg Zlatka, otisao je tiho kao sto je i zivio, otisao je prerano ta se istina nazalost mora prihvatiti. Bas taj dan, te nedjelje nazovem Pavu koji je bio u Sutjesci sasvim drugim povodom. Javi se Ivana i odmah na pocetku kaze: umro Zlatko. Ma sta… kazem, pa onda tisina. Nisam mogao vjerovati to sto sam upravo cuo. Jos u nevjerici nazovem Bozu u Njemacku ali se ne javlja. Sacekam i slutim da ce on mene nazvati svaki minut. Zvoni telefon.. Bozo kaze: otis’o nam je Zlatko … znam kazem…zvao sam te…tisina, nije se tu imalo sta reci. Zlatko je sa svojom kafanom godinama zauzimao pocasno mjesto i postao dio Sutjeske, zajedno ce ostati Sutjeska legenda. Jos dok smo bili djeca isli smo ponekad u staru malu kafanu na Pijesku, naravno samo kako bi onima koji nas posalju kupili cigare ili slicno. Bilo je tu i malih cokoladica i bombona kojima smo bili zato nagradjivani. Uvijek ce mi ostati u sjecanju blaga lica naseg “Dede” Marijana ili supruge mu Janje - kako je ko i kada bio na “duznosti” za malim sankom u staroj kafanici, lociranoj malo visocije na Pijesku od danasnje kafane. Prilikom tih prvih posjeta prvi utisak je ostavljao nezaobilazni oblak duhanskog dima a onda i lica vecinom penzionera igrajuci domine i karte, ispijajuci svoja pica polako i strpljivo jer vrijeme unutra kao da je stajalo. Naravno i mladji su voljeli navratiti na “koju” a na dim je malo ko obracao paznju – bio je sastavni dio ovakvih prostora. Na te prve slike nadovezuju se one iz malo odraslijih – “tinejdzerskih” dana gdje smo se i sami iskradali na malo grijanja kod kafanske peci kada je bila zima ali i da malo “spijuniramo” kako se igraju domine, karte, sah, pogledamo poneku muzicku emisiju ili utakmicu na jednom od prvih Sutjeskih TV aparata. Nesjecam se tacno koje godine je stara kafana srusena i preseljena u novu (bice negdje krajem 60-tih ili pocetkom 70-tih). Sa njom su se preselili i svi penzioneri a i oni malo mladji. Tih nekih 70-tih kada smo, kako sam vec napomenuo u prethodnim pricama, poceli sanjati nas muzicki san, ta kafana je postala i nase nezaobilazno mjesto sastanaka i dogovora. I mi smo se voljeli ponekad “ogledati” sa ostalima u kartama ili sahu. Bozo je bio vise za ovo prvo a Pavo i ja smo bili sahovski rivali. Bilo je tada i drugih mjesta ali ovo je bilo nesto posebno, ova je kafana imala dusu. Nekako tada, mada je i ranije pomagao roditeljima, nas je Zlatko i zvanicno preuzeo ovaj tradicionalni porodicni posao. U to vrijeme smo i mi oformili nasu grupu i nasa druzenja su mahom bila vezana za Zlatkovu kafanu. Bio je tu jos uvijek i “Dedo” ali mislim da je to bilo vise iz navike nego sto je morao biti. Sjecam se da smo na pauzi igranke znali dotrcati i traziti “Dedinu” pomoc oko tekstova starogradskih pjesama. Nikada necemo zaboraviti kako je Bozo dobio svoju prvu “pravu” gitaru. Godinama su bile koristene “drustvene” “Melodija” gitare pa smo ih i mi naslijedili ali iskreno, nisu vise bile za ozbiljniju upotrebu sa svojim krivim “vratovima”. Jednog dana sjedilo se u nasoj kafani kao i obicno kada se pojavio Jozo (Rodic) sa crnim gitarskim koferom, neko iz Zenice je prodavao gitaru. Svi smo se okupili da vidimo sta je to. Kad je poklopac otvoren – sve oci su bile sirom otvorene, Bozine pogotovo. Crna, sjajna kopija “Les Paul-a” je bljesnula pod slabim svjetlom. Saznavsi za cijenu, Bozo je tuzno konstatovao da je sada nemoze kupiti, nije to bilo lako u ono vrijeme. Tada je priskocio Zlatko i rekao da ta gitara ostaje u Sutjesci. Bozo je uvijek spominjao da mu je to najdrazi trenutak u muzickoj karijeri. Na nasim starim slikama se moze vidjeti da je ta gitara uvijek plijenila svojom ljepotom. Zlatko je tada postao jedan od nasih najvecih prijatelja dolazio na nase zabave i za njega smo sa zadovoljstvom svirali pjesme koje je on najvise volio – njegove pjesme. Una Paloma Blanca je bila jedna od njemu najdrazih. Zadnji put smo mu je odsvirali na Pijesku na Susretima 2006, neznajuci da je to zaista i zadnji put. Zadnji put nas je nas Zlatko sluzio na svakoj pauzi koju smo tada imali ne sluteci da je i to zadnji put. Zadnji put je bilo i da nadjacavamo ostale njegove goste pa mozda i smetamo nasim glasnim smijehom i salama. Znam samo jedno: ako se opet uspijemo skupiti i odsvirati jos koju od nasih “tura” na Susretima na Pijesku, svakako cemo nasem Zlatku ponovo odsvirati njegovu Palomu Blancu. Neka zna da ga nismo zaboravili. I necemo nikada. Hvala ti Zlatko sto si nas kao grupu podrzavao, hvala sto si nas sluzio u svojoj kafani i imao razumijevanja za nase mladalacke “nestasluke”, “brljavljenja” pa i “teturanja”. Pocivaj u miru. Autor: Began Plasto |
| Deveta prica |
| IZBORNIK |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
|
 |
| Daltoni - Kraljeva Sutjeska |