Neka mi se ne zamjera sto mi nedostaje toliko lijepih, pozitivnih i prijatnih rijeci da se opise sve ovo sto smo svi skupa sa posjetiocima dozivjeli u tih tri dana. U stvari za diskusiju je ko je bio posjetilac a ko domacin jer niko od nas, clanova grupe trenutno ne zivi u Sutjesci. Svi smo skupa bili i posjetioci i domacini.
Minute pauze su letjele tako brzo da nam se ucinilo da nismo cestito ni sjeli a vec je trebalo nazad na binu, jer su i mladi Stigmate trebali malo odmora a realno, ostajali su na bini duze od nas. U stvari neznam kako bi mi sami i izdrzali bez njih, toliko smo bili "za'rdjali". Uspijevali su oni drzati publiku zagrijanu i znojavih lica kao da smo i mi na bini. Zato im se ovom prilikom jos jednom zahvaljujemo na pomoci.
I tako "tura" po "tura" doslo je i do kraja prve veceri. Kada se umorna publika pocela polako razilaziti ponoc je bila davno iza nas, a mi nismo mogli otici jer je trebalo nazad kod Zlatka u nove stare uspomene, sale i doskocice. Vise i neznam koliko je kasno (ili bolje - rano) bilo kad smo se i mi razisli, vilica bolnih od smijanja.
Trebalo je na kraju skupiti snage i za narednu noc.
Sutradan sam se nasao prvo sa Bozom, ustvari otisao sam, kao i prije toliko godina, do njegove stare, sada prazne, kuce i nasao njega i njegovu mnogobrojnu rodbinu kako slave vjencanje njegovog Stjepana. Skupili su se svi sa raznih strana svijeta iz 5-6 drzava kako bi ovo proslavili. Poslije nekoliko grupnih slika 30-tak clanova rodbine otisli smo da potrazimo i Pavu i Iliju. Nasli smo se svi ponovo na Pijesku gdje je vec bilo dosta posjetilaca. Vrijeme je bilo taj dan pretezno oblacno i neizvjesno je bilo hoce li kisa ili ne. Bilo je vise posjetilaca koji su trazili da se sve preseli u salu doma i da se druga noc odrzi tu. Drugi su opet, insistirali da se ostane na Pijesku tako da je doslo cak i do verbalnih prepirki. Nasli smo se u prilici da mi kao grupa odlucimo gdje ce se drugo vece odrzati. Otisli smo da pogledamo u kakvom je stanju sala Doma i nismo bili bas odusevljeni sa onim sto smo vidjeli. Odlucili smo ipak da rizikujemo i sviramo na Pijesku, a orgnizatori su se potrudili i nabavili nam dva velika suncobrana u slucaju da padne kisa. Sve je srecom proslo kako treba i bez kise tako da se rizik ovaj put isplatio i svi su bili zadovoljni.To drugo vece je odrzan prvo prigodan program sa maestrom Tomom Maltarom i njegovim vrlo uvjezbanim Tamburicama. Bilo ih je milina slusati jer su svirali kao profesionalci. Nakon sto su dobro zagrijali publiku, bili su na redu Stigmate, a mi smo mogli trknuti do Zlatka da se malo "pripremimo" za nas dio nastupa. I onda ubrzo ponovo na bini, ponovo okruzeni poznatim licima, nasom najvjernijom publikom,opet igra, pjesma i raspolozenje,opet nase greske i pretvaranje publike da ih ne primijeti. Znamo da ste nam gledali kroz prste - zato Vam velika hvala. Kao u snu redala se pjesma za pjesmom, polka za polkom, valcer za valcerom, kolo za kolom.
Ponovo smo puni prijatnog umora zeljno cekali i pauze koje su kao po nekom nepisanom zakonu naravno opet provedene kod naseg Zlatka
Za to vece bilo je dogovoreno da imamo cak i monitore koji bi nam pomogli da imamo malo kontrole, ali je vlasnik monitora to otkazao zbog mogucnosti kise. Isto tako imali smo vise mikrofona i stalaka to vece i zvucali bolje, ali posto su bili vlasnistvo maestra Tome Maltara, a on je morao ici, cini mi se oko 22:00, ostali smo i bez dodatnih mikrofona. Ostalo je samo ono sto smo koristili od Stigmate i par mikrofona i stalaka koje sam iznajmio od nekih mojih starih prijatelja muzicara iz Kaknja, tako da smo ostatak veceri odsvirali skoro "nasuho", i mi i Stigmate. Mnogi to nisu ni primijetili jer je raspolozenje i to drugo vece bilo na visini.
Napokon oko ponoci otisli smo ponovo na pauzu a to nam je bila ujedno, pored vecere i sansa da zajedno provedemo ugodne trenutke kao nekada, prisjecajuci se dogodovstina iz proslosti. Nije nam trebalo dugo da se uz pomoc po koje jecmenkice zaplovi u proslost i tako podmladi. Restoran se orio od naseg smijeha a glavni zabavljac je kao i obicno bio Pavo. Ako smo i nervirali po nekoga od posjetilaca kod Zlatka ne bi nam trebao zamjeriti jer se nismo vidjeli toliko godina. . Ipak sudeci po "cascenjima" koja su stizala od nasih starih prijatelja, ne bi se moglo reci da nam je zamjereno, cak sta vise. Nismo znali da ce nam to biti zadnja pauza jer smo namjeravali jos svirati. Medjutim, posjetioci su se poceli razilaziti, bilo je vec mozda 1:00 poslije pola noci, tako da cak nismo pozeljeli nase uobicajeno "laku noc" i "do nekog novog vidjenja". Nije kasno to ni sada reci: - Boze zdravlja - vidjecemo se opet.
Zahvaljujuci Jadranki, Olji i Dinku i njihovom marljivom snimanju svega sto se desavalo dobili smo snimke koje sam kombinovao, stavio na DVD i poslao nasem uredniku Marku tako da se dobar dio svega sto se dogadjalo u te dvije noci moze vidjeti u svim krajevima svijeta. Sutradan smo vec svaki od nas imali svoje obaveze jer je trebalo stici na sve strane i iskoristiti kratkotrajni boravak u zavicaju. Bili smo se planirali sastati jedno vece i posvetiti ga samo nama, ali to se nazalost nije dogodilo zbog zauzetosti svakog od nas. Jedva smo se uspjeli jos vidjeti i pozdraviti. Odrzavamo i danas nase kontakte redovno i nas je plan sastati se i svirati Vam ponovo. Kada? Znacete na vrijeme. Ovom prilikom Vasi "Daltoni" Vam upucuju veliko hvala sto nas niste zaboravili i bila je velika cast i zadovoljstvo svirati za Vas i pokusati uciniti Vas,a i nas zivot ljepsim.
Do vidjenja, zivjeli!
Autor: Began P. |
