Imali smo i dosta naših inovacija za koje neznam da li ih je iko poslije koristio, ali znam da su to originalne naše ideje. Jedna od njih je i sviranje dugackih kola ( ne baš normalno dugackih 10-15 min , nego - pola sata - sat - pa i duže). Nije baš mnogo "igraca" ostajalo do kraja u našim "extra long" kolima. Neki su nas zbog toga i prekoravali (vecinom oni manje izdržljivi ) . To smo posebno koristili kada je trebalo završiti "svirku", a posjetioci nisu bili raspoloženi da se razidju, ali i u normalnim cjelovecernjim svecanostima.
Druga naša "umotvorina" je bilo sviranje kombinacije kolo -polka- kolo, ili polka-kolo-polka bez prekidanja. Kada smo to uradili prvi put (kao i mnogo puta poslije), mnogi nisu shvatili šta se dešava nego su nastavljali ono sto su igrali prije promjene dok nisu vidjeli da se nešto neobicno dešava okolo. Onda su svi uz smijeh mijenjali igru. Mislim da smo par puta vidjeli i neka lica koja nisu bila oduševljena (citaj - ljuta), tim promjenama, ali poslije su svi navikli i dobro se zabavljali zajedno sa nama, jer se nikada nije znalo kada ce doci sljedeca promjena.
Ipak- da se vratim malo unazad - ništa se nemože uporediti sa našim prvim zajednickim muzickim koracima. Radost i ushicenje ulaskom u tajne muzike, otkrivanjem novih akorda, ritmova, "prelaza", te "skidanje" prvih pjesama je neopisivo lijep osjecaj. Taj muzicki zanos se možda može samo porediti sa našim prvim ljubavima koje su dolazile nekako skupa sa muzikom, i samo je pojacavao opijenost i jednim i drugim.
Prve akorde, ritmove pa i vještinu sviranja smo svi ucili od naših starijih kolega, gledanjem drugih grupa na sceni kao i u to vrijeme malobrojne muzicke emisije koje su se mogle vidjeti na TV-u. Posto je tadašnja stara "Dedina", današnja "Zlatkova" kafana .Kavana imala stari crno-bijeli TV,cesto smo znali otici da vidimo koju muzicku emisiju, ali nismo smjeli jako pojacati ton zbog penzionera koji su okolo igrali domine, karte i šah, i nisu imali puno razumijevanja za našu muziku. Sukob generacija , šta drugo?
Ono sto nismo sami mogli "skinuti" pitali smo iskusnije muzicare. Kao sto sam vec napomenuo moj glavni ucitelj je bio Ico posebno u pocetku dok nisam malo "stao na svoje noge". Poslije je bilo lakše jer sam bio u stanju uciti posmatrajuci druge bubnjaare dok sviraju. Slicno su se snalazili i Božo i Pavo. Što se tice akorda pjesama ili "harmonije" kako se obicavalo reci u muzicarskom žargonu, tu smo nesebicnu pomoc dobijali od našeg velikog prijatelja Ivice Šarica. Zaista to je jedan poseban tip covjeka ( usput - moja generacija ), bezgranicno strpljiv, uvijek spreman pomoci i nikad nisam primijetio da mu je nešto teško za objasniti. Izvjesno je da mu dugujemo mnogo i kao grupa a i ja kao muzicar jer sam se vec tada poceo " petljati" i u akorde i u harmonije, te dobijao pomoc od njega i sa te strane. Isto tako mnogo dugujemo i tadašnjem nastavniku muzike i lideru "Sutjeških Tamburica" Branku Tomicu. On nas je cesto "blago kriticarski" slušao (cak i na ulici, kada mi toga nismo bili ni svjesni), kasnije ukazivao na greške i sugerisao kako da ih ispravimo. Sjecam se kad je jednom rekao: "Slušao sam vas, lijepo svirate, ali ni jednu pjesmu ne završite kako bi trebalo, kraj pjesme je isto tako važan kao i sama pjesma". Bio je u pravu, nismo puno pažnje posvecivali završecima pjesama. Od tada smo poceli uvježbavati i završetke pjesama. Isto tako sjecam se da nam je i ucitelj Božo (Janjic) pomogao pokazavši prakticno kako odsvirati nekoliko pjesama.
U pocetcima smo znali po citav vikend provesti u našoj, kako smo je zvali "kancelariji", da bi "skinuli" samo par pjesama.
Kasnije, naravno, sve je išlo daleko brže.
Nije nam bilo žao vremena jer bili smo mladi i imali smo ga na pretek. Kad bi svo to vrijeme provedeno na probi na kraju rezultiralo sa uvježbane 2-3 nove pjesme našoj sreci nije bilo kraja.
Tako smo bili opijeni srecom (a ponekad i nekim drugim "sredstvima" u tecnom stanju - šifra " jecam" ;- ), da nismo bili svjesni koliko vremena provedemo zatvoreni gore u našoj "kancelariji". Pavo je stanovao najbliže pa smo tako znali dobiti nešto za jelo kako ne bi prekidali naše probe. Što se tice pica tu smo se sami "snalazili" tako što bi slali nekoga od naših prijatelja koji su voljeli da budu sa nama dok vježbamo, u obližnje prodavnice. Moram napomenuti da je obicno zainteresiranih za prisustvo na našim probama bilo više nego što je naša "kancelarija" mogla primiti, pa smo bili prisiljeni zakljucavati hodnik koji je vodio do "kancelarije", što nam mnogi možda nikada nisu oprostili. Naravno, bio je to nepopularan korak, i bilo nam je žao zbog toga, ali bio jeedini nacin da nesmetano uvježbavamo naš repertoar. Ipak ponekad smo bili prisiljeni pustiti one najupornije, koji su znali najjace zviždati i lupati na skoro razbijena stara ulazna vrata. Isto tako ponekad smo bili pocašceni da na našim probama bude i poneka djevojka, što nas je cinilo ponosnim i onda smo se trudili da pjesme još bolje zvuce. Sjecam se da smo na jednoj od proba dobili pravu domacu tortu koju je jedna od djevojaka napravila i donijela za nas.
Možda je interesantno napomenuti da iako smo dosta glasno vježbali, cesto i sa otvorenim jedinim prozorom, za razliku od penzionera kod "Dęde" , nikada nismo imali problema sa ljudima koji su živjeli u neposrednom susjedstvu niti su ikada od nas tražili da se stišamo, na cemu smo im bili zahvalni.
Kada smo htjeli da cujemo kako zvucimo snimali smo se kasetofonom koga je jedini imao Božo (dobio ga iz Njemacke).
Poslije smo to preslušavali i dotjeravali jer se tako culo gdje je ko pogriješio. Poslije kad sam se i ja "docepao" mog kasetofona lakše je bilo snimati našu
popularnu emisiju "Top hit lista", ( jer Božo nije uvijek mogao ), a odatle smo "skidali" vecinu pjesama koje smo svirali.
Uz sva "skidanja" popularnih pjesama toga vremena, uspjeli smo uraditi i nekoliko naših pjesama koje nismo ni pokušali studijski snimati. Naime, to je u ono vrijeme bilo daleko teže dostižno nego u ovom današnjem "carstvu" tehnike i kompjutera, kada skoro svako može imati svoj mali studio i snimati. Mi smo se zadovoljavali odsvirati poneku od tih pjesama na našim igrankama, te s obzirom da to nismo najavljivali vecina nije ni znala cije su to pjesme. Najdraža nam je bila" Kišna noc" koju sam napisao negdje 1975. godine. Aranžirali smo je sva trojica, a kad je danas analiziram vjerojatno je nastala pod uticajem svih onih šlagera koje smo tada slušali i svirali. Ipak imala je u sebi i nešto
naše "Daltonsko" što je cinilo da je najcesce sviramo. Takodje sam, ( mali EPP ) , za naše potrebe, napisao par tekstova na našem jeziku, za par pjesama koje bi inace trebalo pjevati na francuskom, a koji nam je bio zaista "težak" cak i za foliranje da pjevamo na njemu. Što se engleskog i italijanskog tice to nam je vec "bolje išlo".
Sreca je samo da nije bilo engleza i italijana da to slušaju - vjerojatno bi bilo smijeha do suza.
Autor : Began P.
>> Nastavak price
|
